Kartezijanski manastir (Monasterio de la Cartuja)

Nasuprot potpunoj svedenosti fasade, barokna razigranost unutrašnjosti kartezijanskog manastira posvećenog Bogorodičinom uspenju kao da oličava buntovništvo španske omladine. Zdanje je smešteno po strani od utabanih turističkih staza – ko bi se peo na još jedno brdo posle Albajsina i Sakromontea? – na uzvišenju koje je prema imenu ovog monaškog reda (u španskom obliku) dobilo ime Kartuha (Cartuja), a na kome se  danas nalazi kampus fakulteta za društvene nauke Univerziteta u Granadi. Manastiru se pristupa kroz kamene dveri iza kojih se pruža portik sagrađen u XVI veku.

Prizor čuva sećanje na doba početaka izgradnje. Bilo je to 1506, dve godine pošto je Huana, ćerka Izabele Katoličke, preuzela vlast posle majčine smrti. Sa juga Italije kojim vlada Fernando, Izabelin suprug, u Španiju stižu nove ideje i prepliću se sa gotskim i mavarskim nasleđem tako da nastaju odlike prvobitne renesanse u španskoj arhitekturi. Nadahnute kujundžijske rukotvorine u srebru (na španskom plata),  svojim složenim ukrasima daju ovom stilu posebno ime, plateresko, a istu raskoš primećujemo i na kapiji manastira. Međutim, portik je već primer pozne renesanse čija je monumentalnost i odsustvo ukrasa pod uticajem stila dvorca El Eskorijal koji je nadomak Madrida sagradio Felipe II.

Belina unutrašnjeg dvorišta okruženog zasvođenim hodnicima iznenađuje posle zemljanih tonova spoljašnjeg predela, pogotovo u sunčane dane kojih je tokom godine mnogo na ovim geografskim širinama. Pogled se smiruje zelenilom citrusnog drveća, a zvuk vode iz šedrvana opušta duh. Nije ni čudo što su se ovde monasi okupljali posle dana ispunjenog molitvom, sozercanjem i obrađivanjem manastirskog zemljišta. Dvorište povezuje zajedničke prostorije u kojima su se monasi sastajali u vreme nedeljnih obeda sa crkvom u kojoj su obavljali službu, sve dok 1835. nisu proterani. Utisak je da najviše podseća na dvorišta mavarskih kuća na susednom brdu Albajsinu.

U nekad zajedničkim prostorijama danas je galerija slika sa religioznom tematikom, a među njima se ističu dela Huana Sanćesa Kotana koji je postao slavan tek u XX veku i to zbog svojih mrtvih priroda. Ovaj toledski slikar proveo je posledenje decenije života kao monah u Kartezijanskom manastiru u Granadi. Njegova zaostavština uključuje i mnoge slike religioznih tema koje su savršeni primeri ranog baroka jer ih odlikuje snažan kontrast između svetlog i tamnog kojim se postiže utisak dubine. Stoga se ovaj stil često naziva tenebrizam ili kjaroskuro, a  najpoznatiji predstavnici potiču iz Karavađove slikarske škole. U Kotanovim delima je primetan i naturalizam, pa se smatra začetnikom španskog realizma.

Poslednja deonica posete vodi nas kroz crkvu koja je pravi krešendo čitavog doživljaja. U njoj se stiče sav napor celog monaškog reda, jer predstavlja ćeliju Božiju za čije se opremanje nisu štedela  ni sredstva ni mašta. Sastoji se iz jednog broda, podeljena je pregradama za vernike, iskušenike i monahe, a polihromni oltar pokazuje svu raskoš kasnog baroka. Iza njega je tabernakl sa predmetima potrebnim za bogoslužbu.

Crkva je sagrađena početkom XVIII veka i predstavlja spoj arhitekture, skulpture i slikarstva koji je Bernini nazivao bel composto (lepi spoj), a Fransisko Urtado Iskijerdo, jedan od najistaknutijih umetnika španskog baroka, prilagodio hispanskom senzibilitetu kako bi izazvao divljenje prema pobedonosnom Hristovom prisustvu na Zemlji preko tajne pričešća. Ovde je samo monasima bio dozvoljen pristup, dok su vernici posmatrali službu kroz okrugle prozore iz bočnih prostorija. Ikonografsko naglašavanje svetosti pričešća jedna je od mera borbe Katoličke crkve protiv protestantske reforme. Na jugu Španije ova politika je, između ostalog, u baroku dovela do popularnosti procesija i procvata religiozne likovne umetnosti, dok je na severu, gde je protestantski uticaj bio veći, barokna umetnost kulminirala u sakralnoj muzici i svetovnom slikarstvu.

     

Naposletku posećujemo sakristiju, odaju za pripremu bogosluženja, pa je samim tim u crkvenom sklopu to prostor nižeg značaja. Međutim, za kartezijance ona ima veći značaj jer se u njoj obavlja molitveni obred, a u manastirskoj hijerarhiji crkvenjak je na drugom mestu. Stoga ne čudi da sakristija uz tabernakl predstavlja najuspeliji izraz španskog kasnog baroka. Da nije ormarića koji ukazuju da je reč samo o jednoj crkvenoj odaji, izgledalo bi kao da se boravi u posebnoj crkvi. Ormarići su rađeni u intarziji, tehnici ukrašavanja stolarije umetanjem dragocenih materijala, a u Španiju su je doneli Arapi; u Granadi i dalje cveta pod nazivom taracea. Kontrast između tamne stolarije i prošaranog mermera u donjem delu prostorije i beline tavanice bogato ukrašene štukaturom predstavlja vrhunac baroknog izraza koji ni u jednom trenutku ne prelazi granice dobrog ukusa.

Kartezijanski manastir u Granadi je, stoga, prava riznica trovekovnog razvoja umetnosti na jugu Španije i čuva neke od njenih najvrednijih dragulja.

Vanja Kudra

Ratoncito Pérez

Dragi prijatelji,

Kako smo obećali  prošlog puta danas ćemo vam ispričati jednu zanimljivu priču koja postoji i kod nas. Reč je o Zubić Vili. Kod Španaca je to mišić Peres (Ratoncito Pérez), a kod nas bi to bio mišić Peca.

Pitaćete se, sigurno, zašto mišić Peca. Pa, evo jedne simpatične pričice koja „objašnjava“ zašto baš on.

Svi znamo da nije prijatno kada deci ispadaju zubići, a mnoga deca se toga i plaše.

Zato se roditelji trude da im to predstave kao lep i simpatičan događaj uz  koji idu i pokloni.

Tu zapravo i počinje  naša priča.

Svojevremeno je regentkinja Marija Kristina koja je imala sina, budućeg kralja Alfonsa XIII, zamolila svog ispovednika Luisa Kolomu da napiše neku pričicu kojom će sinu, koga je zvala Bubi, olakšati ispadanje mlečnih zubića.  Luis Koloma je napisao priču o mišiću Peci mada je prvo pominjanje ove ličnosti zabeleženo desetak godina ranije u delu španskog pisca Benita Peresa Galdosa.

Pošto je ovaj lik postao toliko popularan, madridske vlasti su 2003. godine odlučile da mu u ulici Arenal broj 8 posveti ploču-obeležje, a u kući na koju je postavljena nalazi se muzej mišića Pece.

Na ploči piše:

Prema priči koju je otac Koloma napisao za kralja Alfonsa XIII kad je bio dete, ovde je u jednoj kutijni od keksa u poslastičarnici Prast, živeo Miš Peres.
Originalni rukopis čuva se u madridskoj Kraljevskoj biblioteci.

Deci je vrlo zanimljivo da vide gde je živeo njihov junak, a organizuju im se i razne i razne radionice.

Šta radi mišić Peca?

Kada nekom detetu ispadne zubić ono ga ostavi ispod jastuka da bi ga zatim Peca uzeo  i umesto njega ostavio novčić ili slatkiše, a ponekad i neku igračku.

Posle prve priče o Peci mnogi pisci i umetnici su kasnije različitim dodacima obogatili ovaj dragi i simpatični lik. Danas ćemo vam prepričati jednu od njih. Deci je sigurno zabavna, a verujemo da će biti i vama.

Bila jednom jedna ostriga koja je bila  vrlo tužna jer je izgubila svoj biser. Njena prijateljica hobotnica koja je živela na dnu mora obećala joj je pomoć u traženju bisera koji je bio beo, tvrd, mali i sjajan. Kada je odlazila, hobotnica je srela kornjaču i sve joj ispričala, a kornjača je srela mišića Pecu koji se šetkao po plaži. Ispričala mu je tužnu priču njihove prijateljice ostrige i mišić Peca je čvrsto odlučio da joj pomogne. Prvo je našao jedno dugme koje je bilo belo, malo i sjajno ali nije bilo čvrsto. Nastavio je da traži i naišao je na jedan novčić koji je bio čvrst, beo i sjajan ali nije bio mali. Tužan što nikako ne nalazi ništa što bi zamenilo biser vratio se u svoje odaje iza ormara u sobi jednog dečaćića.

Na dečakovom noćnom stočiću je bio zubić koji mu je ispao. Zubić je bio mali, beo, sjajan i čvrst i to je bilo upravo ono što je naš Peca tražio.

Peca  uzima zubić i umesto njega stavlja novčić, pa hitrim korakom odlazi kod kornjače, daje joj zubić, ona ga odnosi hobotnici, a ona ostrigi koja je zubić stavila na mesto bisera. Bila je vrlo srećna jer niko nije primetio razliku.

Od tada, kad neko dete izgubi mlečni zubić, stavlja ga ispod jastuka, a u toku noći naš mišić Peca mu umesto zubića ostavlja novčić.

RECEPT (KROKETI)

RECEPTI

Za španske tape ste sigurno čuli, a možda  ste ih i jeli jer je nemoguće da strani turista ne proba nešto tako tipično za Španiju.

O tapama ćemo pisati drugi put jer je to zanimljiva tema i zaslužuje malo više vremena i prostora.

Danas ćemo vam dati recept za krokete koji su u Španiji vrlo popularni, a ako ih napravite videćete i da su izuzetno ukusni. Lako se prave, a mogu se služiti uz piće.

Recept koji vam dajemo je sa interneta ali uvek možete improvizovati i dodavati sve što mislite da bi doprinelo zanimljivom ukusu.

KROKETI SA PRŠUTOM

Potrebni sastojci:

— 200gr sitno seckane pršute (dve malo deblje kriške). Umesto pršute možete staviti tunjevinu, barenu ili grilovanu piletinu, spanać, sir ili šta god vam se dopada ili vam je pri ruci.

— 2-3 jajeta za pohovanje

— brašno

— prezle (ukoliko želite da budu hrskaviji možete i samo narendati hleb malo krupnije)

— ulje za prženje

Za bešamel je potrebno:

— 1l mleka

— 80 gr brašna

— 100gr putera

— malo muskatnog orašćića

— malo soli

PRIPREMA:

U posudu staviti puter da se rastopi. Kada puter postane tečan, skloniti sud sa šporeta i dodati brašno. Promešati brzo da se dobije jednolična masa i da ne ostanu grudvice. Vratiti sud na šporet i dodati pola čaše mleka i sve vreme mešati. Kada se masa lepo sjedinila, dodati ostatak mleka i mešati na slaboj vatri kako se bešamel ne bi zalepio za dno šerpe i zagoreo.

Mali savet: mleko koje sipamo treba da bude na sobnoj temperaturi ili mlako.

Na kraju dodati malo muskatnog orašćića, malo soli i iseckanu pršutu.

Kako se ne bi napravile grudvice, bešamel treba da se meša 15 do 20 minuta. Kad pri mešanju počnete da vidite dno suda, to je znak da se bešamel dovoljno zgusnuo.

Zatim ostaviti bešamel da se hladi na sobnoj temperaturi i tek onda ga staviti u frižider. Može da se spremi i dan ranije što je čak i bolje.

Kada ga izvadimo iz frižidera, oblikujemo krokete: okrugli, izduženi ili već kakvi nam se svidjaju.

Može se koristiti i kašičica jer nije uvek baš lako oblikovati ih rukom.

Pre nego što krenemo na na posao, u jedan tanjir stavimo brašno, u drugi prezle, a u trećem umutimo jaja.

Svaki kroket treba da uvaljamo u brašno, zatim u jaja i na kraju u prezle.

U dubok tiganj ili šerpu sipamo dosta ulja i stav da se jako zagreje. Kada je ulje spremno pržimo krokete nekoliko sekundi nastojeći da se isprže sa svih strana.

Kada su gotovi, najbolje ih je ređati na tanjir na koji smo prethodno stavili kuhinjski papir da upije višak ulja.

I to je sve. Nadamo se da će vam se recept dopasti i da ćete uživati.

Prijatno!

 

GRB, ZASTAVA I SIMBOL MADRIDA

Poštovani prijatelji,

Ovu rubriku o španskim gradovima počećemo, naravno, od španske prestonice.

Za početak ćemo pisati samo osnovne podatke o gradovima, a kasnije ćemo se baviti i njihovom istorijom. U rubrici OBIČAJI, pisaćemo o običajima koji su karakteristični za svaki grad koji budemo ovde opisivali. Kao što ste videli već smo pisali o San Isidru, zaštitniku Madrida i kako se slavi.

Ali pre nego što Vam bilo šta kažem moram da priznam da ću biti, bar kada je Madrid u pitanju, prilično subjektivna.

Zato ću vam prvo reći da je za mene Madrid grad sa dušom, grad  koji je zadržao svoj identitet uprkos mnogim promenama.

Kada sam tamo osećam se kao kod kuće. Ljudi su srdačni, otvoreni  i  hoće da pomognu.

Zato  vas sve pozivam da i vi napišete o svojim iskustvima i utiscima o ovom predivnom gradu. Naravno,  bilo bi lepo i da napišete neke preporuke šta treba videti, šta od španskih specijaliteta treba probati.

Ovaj današnji tekst počinjemo opisom zastave,  grba i simbola Madrida.

Kao što možete videti zastava je grimizno crvene boje sa grbom Madrida u sredini.

 

Grb Madrida ima svoje početke u Srednjem veku iako je svoj sadašnji izgled dobio 1967. godine.

U sredini grba nalazi se simbol Madrida, medved i planika (madroño), a ivice su plave sa sedam zvezdica koje predstavljaju sazvežđe Malog Medveda.  (Ove podatke sam pronašla na Internetu i na nekim mestima stoji da je u pitanju Veliki Medved)

Pitaćete zašto baš medved. Pa verovatno što je u davnim vremenima bilo medveda na toj teritoriji. A zašto planika (madroño)? To je pitanje koje nema neki pouzdan odgovor jer tada na toj teritoriji nije bilo planike ili je barem nije bilo mnogo da bi se govorilo o šumama. I zašto je uopšte drvo jedan od simbola.

Evo jednog zanimljivog objašnjenja.

Godine 1202. došlo je do spora između gradskog saveta i sveštenstva o pravu na uživanje obližnjih brda i pašnjaka. Spor je trajao mnogo godina. Na kraju je dogovoreno da gradu pripadne drveće i prava na lov, a crkvi brda i pašnjaci.

Na prvom grbu  nije postojalo drvo već samo medved i on je izgledao ovako.

Nije poznato od kada potiče uverenje da je to drvo baš planika, ali se to pretvorilo u tradiciju. Grad je to podržao i odlučeno je da se u Retiru (najveći madridski park o čemu ćemo posebno govoriti) i drugim parkovima sadi drveće planike iako je dokazano da ih u zoni Madrida nije bilo (latinski naziv je fragaria) ili bar nisu postojale kao šume. Naučnici kažu, međutim, da je bilo drveća koje se zove kostjela ili fanfarika (latinski naziv je celtuis australis) što je bila autohtona vrsta tog  mesta. I to drveće ima mali plod crvene boje.

Ali ima i onih koji kažu da je autor crteža naslikao bilo koje drvo sa crvenim plodovima samo da bi bilo upadljivo.

U gradu ćete na više mesta nalaziti grb isklesan u kamenu kao što je ovaj na fontani u parku Retiro.

Ili ovaj iznad prodavnice u ulici Konsepsion Heronima.

Statuu medveda i planike koja se nalazi u centu grada izradio je Antonio Navaro Santafe. Postavljena je 10. januara 1967. na trgu Puerta del Sol. Dva puta je menjala mesto i sada je vraćena tamo gde je i bila, na sam trg.

Statua je izrađena od kamena i bronze. Teška je oko 20 tona i koštala je 200.000 pezeta, što je bila tadašnja španska valuta.

Visoka je 4 metra i stoji na granitnom postolju.

Kada dođete na Puertu del Sol nemojte propustiti da stanete na tablu koja označava nulti kilometar. Kažu da ćete se vratiti u Madrid ako stanete na nju.

Mi verujemo da ćete se vratiti u Madrid čak i ako ne stanete na ovu tablu jer će vas Madrid očarati i želećete da ga ponovo doživite.

SAN ISIDRO

Danas je 15. maj, poseban dan za sve u Madridu, jer se tog dana slavi San Isidro Labrador,  svetac zaštitnik Madrida i španskih zemljoradnika.

San Isidro Labrador rođen je negde oko 1082. u Madridu, a umro je 1170.

Bio je siromašni nadničar koji je zbog ratnog sukoba između Madrida i Arapa prešao u Torelagunu gde je upoznao svoju suprugu sa kojom je imao jednog sina.

O životu San Isidra ima i nepoznanica, ali ono što se sigurno  zna to je da je od njegove smrti, iako nije bio proglašen za sveca sve do XVII veka, bio slavljen zbog dobrih dela koje je činio, a kasnije zbog njegovih isceliteljskih i čudotvornih  moći kojih je bilo, kako se smatra, više od 400.

Papa Huan XXIII ga je 1960. godine proglasio zaštinikom španskih zemljoradnika.

Danas se 15. maj slavi u celom gradu uz mnogo koncerata, uranaka, narodnih i religioznih svečanosti, sportiskih događaja kao što je regata na reci Mansanares i mnogih drugih aktivnosti. Organizuje se i čuvena Fiesta Taurina de San Isidro koja predstavlja početak sezone koride. Slavlje počinje nekoliko dana pre praznika i skoro svakoga dana se održava korida u posebnoj areni u Madridu, a završava se 15. maja.

Epicentar proslave je u kvartu Karabanćel na Livadama San Isidro (La Pradera de San Isidro) čime se nastavlja tradicija koju je ovekovečio Goja  1788. na slici La Pradera de San Isidro. Tada ljudi odlaze na piknik na Livade San Isidro i provode tamo deo dana i veče.

Godine 1580. povodom ovih svečanosti je otvoren trg Plaza Mayor, koji je u svoje vreme bio glavni trg Madrida, a danas je jedno od nezaobilaznih turističkih mesta.

Ovaj praznik je prilika da se upozna tradicionalni Madrid. Po gradu se šetaju  chulapos i goyescos (Madriđani obučeni u tipične nošnje), igraju chotis, zabavljaju se i jedu u čast sveca. Ćulapos tradicionalno nose sive pepita kape, belu košulju i pantalone, dok ćulapas nose bele marame sa zadenutim crvenim karanfilom, bele košulje i suknje. Iako se radi o tradicionalnoj nošnji, na ulicama Madrida tog dana možete videti mnogo ljudi koji će nositi bar neki detalj kako bi odali počast ovom prazniku. Osim toga, u svim madridskim školama deca se maskiraju u ćulapos i ćulapas i tako dolaze u školu, kada se uvek organizuje neka svečanost ili priredba. Kako na ulicama Madrida, tako i u školama se pleše ćotis, tradicionalni madridski ples, blagog ritma koji podseća na polku.

Još od XVI veka običaj je da se tog dana  obeduje na travnjaku Livada San Isidro i da se pije voda sa izvora koji se nalazi blizu crkvice San Isidro. Postavljaju se štandovi sa bezbroj specijaliteta. Jedu se čuvene rosquillas,  okrugli uštipci koji liče na krofnice i koje mogu biti bez preliva (tontas – glupe) i uvaljane u šećer (listas-pametne). Tradicionalno se pilo iz botijos, zemljanih ćupova, a danas na ulicama Madrida možete kupiti i botijos od kože koji su veoma zgodni i laki za nošenje i idealni za piknike na koje se ide u toku ovih praznika.

Ovaj praznik je veoma omiljen svim Madriđanima. Da bi proslava bila potpuna postavljaju se i štandovi sa hranom, obično su to sendviči sa lignjama, šunke i masline, dok se pije vino ili clara con limón, odnosno pivo sa limunom. Međutim, glavni specijalitet je cocido madrileño, čorba sa sočivom, kobasicama i svinjetinom. Organizuju se koncerti kako tradicionalne tako i popularne muzike, a omiljeniji deo svim Madriđanima je veliki vatromet koji se pušta u parku Retiro, glavnom i najvećem gradskom parku.

ŠPANSKI KOLAČ

Poštovani prijatelji,

Sigurna sam da svi Vi  znate o španskoj kuhinji bar neke osnovne stvari. U ovoj rubici ćemo se potruditi da Vam damo neke zanimljive i tipčne recepte koje možete i Vi sami da spremite. Pošto je Španija velika zemlja i ima 17 autonomnih oblasti, ima i raznovrsnu kuninju. Potrudićemo se u ovoj rubrici da Vam predstavimo recepte iz svih krajeva.

Danas ću Vam, za početak, dati jedan jednostavan recept koji sam pre mnogo godina našla u časopisu TELVA kao novogodišnju poslasticu  i od tada ga pravim i uživam u njemu ne samo za praznike već u svakoj prilici kada mi se jede nešto slatko, a brzo se pravi.

Ja sam ovaj kolač nazvala ŠPANSKI KOLAČ.

Da budem iskrena, nisam sigurna da li je to baš tipičan španski slatkiš jer ga više nigde nisam ni videla ni probala. Ali to ništa ne menja. Našla sam ga u španskom časopisu pa neka bude tako.

Zašto je ovaj recept dobar?

Pre svega zato što je jednostavan za pravljenje i nije skup.

Savet je da ga napravite dan ranije ali isto je ukusan i ako se jede istog dana.

Potrebni sastojci:

Čokolada za kuvanje od 200 gr

5 jaja

jedna slatka pavlaka

Posebno umutiti žumanca i belanca. Ostaviti da stoje dok se čokolada ne istopi.

Da bi se čokolada bolje istopila u šerpu sipajte vode za jedan prst i na laganoj vatri topite čokoladu stalno mešajući.  Kada je čokolada malo prohlađena prvo se stave žumanca pa se sve izmeša. Zatim se sipaju belanca i meša se da se dobije fina homogena masa.

 U pleh od rerne staviti foliju i napraviti kadicu dužine pleha, a širina kolača će biti širina folije. Folija se dobro namaže puterom pa se u nju sipa masa koja se peče u zagrejanoj rerni na 180 stepeni ravno 15 minuta. Kada sipate masu u kadicu  gledajte da masa bude raspoređena  jednako da ne bi izgorelo na mestima gde je  masa tanja. Kada je kolač gotov  stavi se na kuhinjsku krpu naopako da bi se lakše skinula folija. Dok se kolač hladi umutiti slatku pavlaku sa dve kašike prah šećera i jednom vanilicom. Kada je kolač ohladjen namazati ga šlagom i urolati. Kolač treba da bude umotan u krpu i da tako stoji u frižideru.

Ukoliko Vam kolač pukne nemojte se sekirati. Izgledaće kao piramida i možda je tako i lepši.

Sigurna sam da će Vam se dopasti i da će Vam gosti tražiti recept.

Prijatno!

Mala napomena: Drugarica mi je skrenula pažnju da nije dobro peći u foliji i savetuje pečenje u nekoj posudi koja ima dimenzije kadice. To su najbolje dimenzije jer kolač nije ni tanak ni debeo. Ima savršenu debljinu i lako se urola.