Kartezijanski manastir (Monasterio de la Cartuja)

Nasuprot potpunoj svedenosti fasade, barokna razigranost unutrašnjosti kartezijanskog manastira posvećenog Bogorodičinom uspenju kao da oličava buntovništvo španske omladine. Zdanje je smešteno po strani od utabanih turističkih staza – ko bi se peo na još jedno brdo posle Albajsina i Sakromontea? – na uzvišenju koje je prema imenu ovog monaškog reda (u španskom obliku) dobilo ime Kartuha (Cartuja), a na kome se  danas nalazi kampus fakulteta za društvene nauke Univerziteta u Granadi. Manastiru se pristupa kroz kamene dveri iza kojih se pruža portik sagrađen u XVI veku.

Prizor čuva sećanje na doba početaka izgradnje. Bilo je to 1506, dve godine pošto je Huana, ćerka Izabele Katoličke, preuzela vlast posle majčine smrti. Sa juga Italije kojim vlada Fernando, Izabelin suprug, u Španiju stižu nove ideje i prepliću se sa gotskim i mavarskim nasleđem tako da nastaju odlike prvobitne renesanse u španskoj arhitekturi. Nadahnute kujundžijske rukotvorine u srebru (na španskom plata),  svojim složenim ukrasima daju ovom stilu posebno ime, plateresko, a istu raskoš primećujemo i na kapiji manastira. Međutim, portik je već primer pozne renesanse čija je monumentalnost i odsustvo ukrasa pod uticajem stila dvorca El Eskorijal koji je nadomak Madrida sagradio Felipe II.

Belina unutrašnjeg dvorišta okruženog zasvođenim hodnicima iznenađuje posle zemljanih tonova spoljašnjeg predela, pogotovo u sunčane dane kojih je tokom godine mnogo na ovim geografskim širinama. Pogled se smiruje zelenilom citrusnog drveća, a zvuk vode iz šedrvana opušta duh. Nije ni čudo što su se ovde monasi okupljali posle dana ispunjenog molitvom, sozercanjem i obrađivanjem manastirskog zemljišta. Dvorište povezuje zajedničke prostorije u kojima su se monasi sastajali u vreme nedeljnih obeda sa crkvom u kojoj su obavljali službu, sve dok 1835. nisu proterani. Utisak je da najviše podseća na dvorišta mavarskih kuća na susednom brdu Albajsinu.

U nekad zajedničkim prostorijama danas je galerija slika sa religioznom tematikom, a među njima se ističu dela Huana Sanćesa Kotana koji je postao slavan tek u XX veku i to zbog svojih mrtvih priroda. Ovaj toledski slikar proveo je posledenje decenije života kao monah u Kartezijanskom manastiru u Granadi. Njegova zaostavština uključuje i mnoge slike religioznih tema koje su savršeni primeri ranog baroka jer ih odlikuje snažan kontrast između svetlog i tamnog kojim se postiže utisak dubine. Stoga se ovaj stil često naziva tenebrizam ili kjaroskuro, a  najpoznatiji predstavnici potiču iz Karavađove slikarske škole. U Kotanovim delima je primetan i naturalizam, pa se smatra začetnikom španskog realizma.

Poslednja deonica posete vodi nas kroz crkvu koja je pravi krešendo čitavog doživljaja. U njoj se stiče sav napor celog monaškog reda, jer predstavlja ćeliju Božiju za čije se opremanje nisu štedela  ni sredstva ni mašta. Sastoji se iz jednog broda, podeljena je pregradama za vernike, iskušenike i monahe, a polihromni oltar pokazuje svu raskoš kasnog baroka. Iza njega je tabernakl sa predmetima potrebnim za bogoslužbu.

Crkva je sagrađena početkom XVIII veka i predstavlja spoj arhitekture, skulpture i slikarstva koji je Bernini nazivao bel composto (lepi spoj), a Fransisko Urtado Iskijerdo, jedan od najistaknutijih umetnika španskog baroka, prilagodio hispanskom senzibilitetu kako bi izazvao divljenje prema pobedonosnom Hristovom prisustvu na Zemlji preko tajne pričešća. Ovde je samo monasima bio dozvoljen pristup, dok su vernici posmatrali službu kroz okrugle prozore iz bočnih prostorija. Ikonografsko naglašavanje svetosti pričešća jedna je od mera borbe Katoličke crkve protiv protestantske reforme. Na jugu Španije ova politika je, između ostalog, u baroku dovela do popularnosti procesija i procvata religiozne likovne umetnosti, dok je na severu, gde je protestantski uticaj bio veći, barokna umetnost kulminirala u sakralnoj muzici i svetovnom slikarstvu.

     

Naposletku posećujemo sakristiju, odaju za pripremu bogosluženja, pa je samim tim u crkvenom sklopu to prostor nižeg značaja. Međutim, za kartezijance ona ima veći značaj jer se u njoj obavlja molitveni obred, a u manastirskoj hijerarhiji crkvenjak je na drugom mestu. Stoga ne čudi da sakristija uz tabernakl predstavlja najuspeliji izraz španskog kasnog baroka. Da nije ormarića koji ukazuju da je reč samo o jednoj crkvenoj odaji, izgledalo bi kao da se boravi u posebnoj crkvi. Ormarići su rađeni u intarziji, tehnici ukrašavanja stolarije umetanjem dragocenih materijala, a u Španiju su je doneli Arapi; u Granadi i dalje cveta pod nazivom taracea. Kontrast između tamne stolarije i prošaranog mermera u donjem delu prostorije i beline tavanice bogato ukrašene štukaturom predstavlja vrhunac baroknog izraza koji ni u jednom trenutku ne prelazi granice dobrog ukusa.

Kartezijanski manastir u Granadi je, stoga, prava riznica trovekovnog razvoja umetnosti na jugu Španije i čuva neke od njenih najvrednijih dragulja.

Vanja Kudra

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *